100 Miles of Istria

1538710_832432090169148_3668935114757465507_n

Zvonimir Chytil, Ranko Orehovec, Vanja Šomođi, Marjan Lonjak, Jelena Sekelj te Ivan Štefičar (PD Pusti Duh), uz još dosta poznatih lica, našli su se 17.4. na parkiralištu u Umagu pripremajući se za start svojih utrka na 100 milja Istre. Nakon podizanja startnih brojeva vodila se rasprava i odabiru odjeće za urtku, obzirom na najave kiše. Outfiti s se dosta razlikovali. Vanja je odlučio trčati u kratkim hlačama i laganoj majici dok su drugi nosili i navlačne hlače i jakne u ruksacima. U zadnji čas se trčalo i po gumilastiku za gaće. Vanja, Ivan, Marijan i Jelena ušli su u bus koji je natjecatelje vozio do Lovrana gdje je bio start utrke na 110km. I dok su se drugi trkači u busu koncentrirali i imali psihičke pripreme za trku, spomenuta četvorka smijehom je remetila mir u autobusu. Vožnja je dugo trajala, a stajalo se i na ulazu u Učku. Budući smo i za vrijeme vožnje jeli sendviče i palačinke i popili dosta tekućine, nije nam bilo svejedno kada je autobus stigao u Lovran par minuta prije nego što je trebao biti start. Rastrčali smo se iz autobusa u potrazi za wc-om. Srećom, organizator je odgodio start za 10 minuta pa smo se u zadnji čas mazali kremama i obavljali nuždu. Pala je i zajednička fotka i tu se nas četvoro odvajamo i srećemo tek u Buzetu.

Sa starta smo krenuli među posljednjima, što se kasnije pokazalo ne baš najboljom odlukom. Naime, staza do vrha bila je single track i trkači u redu ispred nas su nas dosta usporili. Prestizali smo ih gdje se moglo, ali smo izgubili podosta vremena na tom dijelu.  Na Vojak smo stigli potpuno svježi i kratko se zadržali na okrijepi na Poklonu. Put do slijedeće KT Planik prolazimo školski, prema planu, lagano trčeći. Vrijeme je i dalje bilo isto, magla i lagana rosulja te u pogledima na žalost radi vremena nismo mogli uživati. Na spuštanju na Brgudac susretali smo već dosta 100miljaša i tamo smo stigli u 4:46 i brzo prošli okrjepu. Potom smo nastaviti jednim od najljepših dijelova staze. Uživali smo u buđenju dana putem prema Orljaku. Dan se budio, putem su nas pratile ptičice koje su pjevale, trčali smo i prestizali druge trkače. Mi smo bili svježi, dok se na nekima već vidjelo da trka polako uzima svoje. Prošli smo i Gomilu i stigli u Trstenik nakon 8 sati i 53 minute trajanja utrke. Osjećali smo se odlično, bez umora i naznaka ikakvih ozljeda.

Slijedio je uspon na Žbevnicu i nakon toga spust u Buzet. Planirali smo se u Buzet spustiti maksimalno oprezno, ne riskirajući eventualne ozljede. Osim prvih stijena koje smo opreznije prošli, na ovom dijelu staze smo si guštali i uživali u spustu brže nego što smo planirali. Na kontroli u Buzetu, u koji smo stigli u 10:40 sati, srećemo Ivana i Marjana te shvaćamo da idemo brže nego što smo planirali. Jedemo topli obrok a dok drugi jedu gelove, Jelena vadi čvarke i tamani prvi paketić svojeg “energetsog gela”. Odlično smo se osjećali, nismo bili umorni i, budući do tada nije bilo nekih težih vremenskih uvjeta, u Buzetu smo odlučili ostaviti sve na tranziciji i laganije obučeni i olakšanih ruksaka krenuti prema cilju. Vanja u kratkim hlačama i kratkim rukavima, Jelena u kratkim rukavima.

Početnik je tijekom utrke dobivao kritike od iskusnijeg kolege da nosi preteški ruksak i da radi pretrpanosti ruksaka ne može iz dohvatiti vodu, pa je odluka pala da se ruksak isprazni od suvišnog (čitaj jakna i rezervna odjeća). Predajemo vreće sa jaknama i toplom odjećom organizatoru, izlazimo van a upravo je počeo pljusak. Morali smo nastaviti, bez obzira na vremensku prognozu.

Nismo prošli ni svega par kilometara a sve na nama ubrzo je promočilo. Dolazi najteži dio utrke. U mokroj odjeći, promrzli, vjetar puše, a Oprtalj nikako da se pojavi pred nama. Ovdje je od kontrole do kontrole bilo 20 kilometara. Kako smo se penjali vjetar je bio sve jači i u ovom dijelu trke Vanja vadi astro foliju i omata se u nju da se ne smrzne do kraja. Livada na vrhu i vjetar bili su nam najgori dio utrke, a drugi dan su ostali trkači pričali isto. Prsti su nam se smrzli da ni patiku nisje bilo moguće zavezati, a da ne spominjem da nismo uzimali ni tekućine ni hrane koliko nam je bilo hladno. Da se potpuno ne smrznemo ovdje smo počeli trčati kao da smo na utrci 5km a ne 110km, samo da se čim prije sklonimo od kiše i vjetra. I dalje putem prestižemo druge trkače i u 15 sati, nakon 15 sati i 50 minuta, konačno stižemo u Oprtalj.

Kontrola je bila na terasi koja je ograđena plastičnom ceradom a unutra je bila jedna grijalica. Ulazimo u kontrolu a tamo sve puno ljudi koji se tresu, plavi, zamotani u folije, deke, stisnuti uz tu malu peć, grle čaše sa toplim čajem…slušamo priče o odustajanjima, organiziraju se prijevozi za promrzle… U Oprtlju srećemo i trkače na utrci od 65km, oni su bili u puno boljem stanju jer nisu išli ovim dijelom staze gdje je puhao onaj naš hladni vjetar. Pokušavamo se ugrijati čajem, ali ne ide. Još se tresemo. Jedva smo nešto pojeli. Morali smo sa sebe skinuti morku odjeću te vadimo astro folije i uz pomoć volonterki se umatamo u njih. Jelena se omotavala i zavojima i gazama jer su oni bili jedino suho što je imala, astrofoliju je stavila čak i na noge. Vanja je tu pokazao da zna krojiti odjeću te je od vreća za smeće napravio majice i rukave koje su polijepili duck tapeom koji je Jelena imala u ruksaku. Zamotani u vreće za smeće i astro folije, i dalje plavi od hladnoće, idemo dalje i ostavljamo kolege trkače koji su u ovoj točki odlučili odustati.

Trčimo koliko god brzo možemo, samo da se što prije ugrijemo. Astro folija i najlon u kombinaciji s trčanjem ubrzo su nas ugrijali. Smijali smo se jedan drugom kako izgledamo i tehničkim poteškoćama radi outfita pri odlasku na wc. Stižemo u Završje koje je bilo na 82,714km utrke, misleći da smo u Grožnjanu. U 17:52 smo stigli u „pravi“ Grožnjan iz kojeg smo trčali dalje prema Tribanu i Buju. Staza je bila lijepa za trčanje, mi smo se i dalje super osjećali i bili smo veseli jer smo shvatili da ćemo stići u cilj puno prije nego što smo planirali. Plan nam je bio utrku završiti unutar 24 sata, odnosno izbjeći drugu noć u mraku, pa smo zato i krenuli dosta lagano od početka trke. Kolege trkači sa 65km nas putem prestižu i bodre. Jedan nam je doviknuo da do cilja imamo samo još jedan polumaraton za istrčati i ta informacija me u tom trenutku razveselila. „Samo“ polumaraton! Zanimljivo kako su kilometri za vrijeme ove trke postali relativna stvar.

U Buje, koje je bilo na 95,95kilometru, stižemo u 19 sati i 19 minuta. Nakon kontrole u Buju trebalo je proći dio po asfaltu, što je ustvari bio i najružniji dio cijele utrke. Nakon par kilometara takvog puta spuštamo se u polja i očekujemo da do cilja imamo još 14km. Trčimo po tim poljskim putovima, uživamo u svakom koraku. I taman kad smo prema satu trebali biti pred Umagom pred nama se pojavila još jedna kontrola gdje nam čovjek kaže da imamo još oko 5km. Nemoguće! Sjetili smo se odmah Marjana koji je upravo o tome pričao godinu dana prije, da je staza u tom dijelu dulja nego je rečeno. A drugi dan su o istom pričali i drugi trkači…Spustio se mrak i usporavamo i ne baš dobre volje zbog toga stižemo u Umag. Utrku završavamo s vremenom 22:18:43, zadovoljni i bez ozljeda.  Prije nas su utrku završili Ivan i Marjan s vremenom 21:18.

Nekoliko minuta nakon ulaska u cilj počinjemo se tresti od hladnoće. Čekamo prijevoz organizatora koji nikako da stigne, smrzavajući se na parkingu. Stiže i Ranko i organizira nam prijevoz do restorana gdje su nas čekali Ivan i Marijan. I onda smo shvatili da nemamo smještaj na koji smo računali, bilo je već 23 sata i restoran je radio još samo 1 sat, stvari su nam bile u autu u centru..a mi smo se  tresli od hladnoće i nismo imali kud. Sjetili smo se naših ronioca koji su imali akciju u Umagu. Vanja Lončar je, čim smo ga nazvali, organizirao za nas smještaj i prijevoz i spasio nas od ne baš zavidne situacije u kojoj smo se našli i na tome mu puno puno hvala!

Ranko Orehovec natjecao se u utci na 65km i završio ju je u vremenu 9:43:02, a Zvonimir Chytil za 13:27:13.
Drugi dan se pojavilo sunce u Umagu. A možda i bolje da ga nije bilo dan prije, naučili smo neke vrijedne lekcije.